Kako što bolje predstaviti zero waste ideje drugima

📷 Annisa Ica

Ljeta 2018. godine, u Podgorici je predavanje održala Bea Džonson, žena koja je osmislila način života koji bi njenoj porodici omogućio da živi u izobilju, a da pri tom nanosi što manju štetu planeti. Taj način života nazvala je „zero-waste” svakodnevnicom, nama poznatoj kao „život bez otpada”. Tog ljeta, kada sam imala priliku da je upoznam, na predavanju je sa publikom podijelila nešto što sam zapamtila: da u Americi, gdje Džonsonovi žive, kažu da je Bei zero-waste priča mogla da funkcioniše jer je porijeklom iz Francuske, a u Francuskoj joj, pak, govore da joj tako nešto ne bi upalilo da ne živi u SAD-u. Poenta je jasna: uvijek će se naći izgovor zašto nešto ne bi moglo da bude primjenljivo u okolnostima u kojima se vaš sagovornik nalazi. I to me je, kao zaljubljenika u temu ekološke komunikacije, navelo da se zapitam - dobro, a kako zaobići potencijalne prepreke u predstavljanju zero-waste ideja drugima?

U srži zero-waste načina življenja je izuzetno plemenita ideja: nastojanje da se ne bude dio grupe ljudi koja svake godine stvori 2,12 milijarde tona otpada na globalnom nivou, i najčešće ga ne odloži adekvatno, pa taj otpad završava u vodenim ekosistemima, na divljim deponijama, i na mjestima na kojima biste ga najmanje očekivali - čak i Mont Everestu! Međutim, zajednici koja zagovara život sa minimalnom količinom otpada se nerijetko prigovara da je isključiva, napadna ili neosjetljiva na tuđe životne okolnosti. S tim na umu, kreirala sam listu savjeta koji vam mogu biti od koristi sljedeći put kada poželite svojoj porodici, prijateljima i bilo kome sa kim se susretnete da predstavite šta mogu da urade kako bi i sami stvarali manje otpada.

1. U davanju savjeta počnite od sagovornika, ne od sebe

Ovo je osnov svih osnova, polazna tačka za uspjeh: da bi neko vidio potencijal zero-waste načina življenja, treba da bude u mogućnosti da vidi sebe u njemu. Da bi vidio sebe u njemu, treba da vidi i prakse koje su mu primjenljive tu gdje se sada nalazi. Ne za godinu dana. Ne nakon što dobije platu. Sada. Problem nastaje kada se savjeti daju bez da se prethodno sasluša sagovornika. I tu se onda desi da neko dobije etiketu neosjetljive ili nerazumne osobe:

● kada studentkinji, koja živi u đačkom domu i dijeli kupatilo sa još 10 soba na spratu, savjetuje da pređe na pamučne menstrualne uloške, ne znajući da ona nema mašinu za veš u domu;

● kada muškarcu, koji sa platom od 250 eura izdržava četvoročlano domaćinstvo, kaže da kupi metalni brijač od 50 eura, jer mu se ta investicija isplati na duže staze (i isplati, ali to ne znači da je ovo za njega trenutno dostižna opcija);

● kada ženi koja radi u prosjeku 12 sati dnevno, jede u hodu, najčešće u pekari, i dođe kući samo da se istušira, presvuče i prespava, kaže da sama treba da spravlja svoja sredstva za njegu tijela i domaćinstva.

Svaki zero-waste razgovor treba da počne pitanjima, ne savjetima. Čime se vi bavite? Šta mislite o problemima lokalne zajednice sa upravljanjem otpadom? Koliko vam je bliska ova tema? Koja su vam mjesečna primanja? Koliko vas je u domaćinstvu? Postoji li reciklažni sistem u vašem gradu? A mjesta za kupovinu hrane na mjeru? Kako su vam opremljene drogerije? Volite li da kuvate? Ovo su samo neka od pitanja koja ljudima možete postaviti, a svaki novi odgovor biće usmjerenje iće povećava šanse da nekome date savjet koji je zaista primjenljiv.

2. Kako sve ljude možete uključiti u proces?

Nekima objašnjavanje vašeg procesa kupovine, kompostiranja ili spravljanja kozmetike može djelovati strano, ma koliko god detaljno bilo. Možete li ih prvo uključiti kao posmatrače? Na primjer, kada smo počeli da kompostiramo u stanu, rekla sam ukućanima da je kanta na balkonu, da je tabela sa time šta sve može u kompost zakačena na frižider, a da je pored sudopere „dnevna činija”, u koju treba da stave viškove hrane, ako ih bude, umjesto da ih bace u kantu - ja ću se pobrinuti za ostalo. I tako je bilo; ja sam tu dnevnu činiju praznila u kantu, miješala je sa suvom materijom, i postepeno uključivala članove porodice u cio proces bez da ih opterećujem svime odjednom, ako to već nije bila njihova inicijativa, već moja. Pražnjenje tanjira u dnevnu činiju je lako, jer svakako bi višak išao negdje, samo je destinacija različita, a njime su moji ukućani automatski počeli da stvaraju manje otpada nego ranije. U osmišljanju adekvatnih načina da uključite druge u zero-waste prakse, ovakva postupnost se pokazala kao dobar saradnik.

Šta još „djeluje”? Igre i takmičenja! Društvene mreže su pune zero-waste „izazova”, u kojima svakog dana isprobavate neki novi način da izbjegnete stvaranje otpada. Možete li to rekreirati u svom domu, tako da npr. svake sedmice ukućanima predstavljate novu zero-waste praksu? Ili na zid u hodniku okačite po kalendar za svakog ukućanina, na kojem će svaki dan kada su izbjegli kupovinu kese ili nečeg zapakovanog biti obilježen sa „X”, i na kraju mjeseca pobjednik ima pravo na nagradu. Možda da sa prijateljima formirate Viber grupu samo za ove teme, na kojoj ćete dijeliti mjesta u gradu na kojima ste našli nezapakovane namirnice, četkice za zube od bambusa i sl. (ja sam dio jedne takve grupe za second-hand trgovinu u Podgorici)?

Jedno je nečemu prići iz ugla mogućnosti, drugo iz ugla „moranja”, i tome ćemo u nastavku posvetiti dodatnu pažnju.

📷 Milena Trifonova

3. Predstavite nešto kao eksperiment, ne kao primoravanje

Nije isto ako ukućanima, za nedjeljnim ručkom, predložite da narednih mjesec dana isprobate kupovinu bez otpada i da im kažete „od danas ne smijemo da u dom unesemo bilo kakvu vrstu ambalaže”. Eko preduzetnica Kejti Petrik jednom prilikom je izjavila da previše vremena provodimo govoreći ljudima da ne nose kese, a nedovoljno podsjećajući ih da ponesu ceger! Osjećate li razliku između zabrane i mogućnosti dok čitate prethodnu rečenicu? Zato, idući put kada se povede razgovor o zero-waste temama, pokušajte da svoje rečenice započnete sa „isprobaj”; „pokušaj”; „možeš”; „dostupno ti je”; „imaš na raspolaganju” umjesto sa „nemoj” i „ne smiješ”. U godini kao što je 2020, imamo već i više nego dovoljno zaliha zabrana.

Na nama je da zero-waste priču predstavimo kao oblast mogućnosti, a ne oblast pokazatelja da smo neadekvatni.

To me dovodi do sljedeće teze: „nula” u nula-otpada (doslovan prevod „zero-waste”) je ideal ka kojem treba strijemiti, a ne polazni kriterijum, koji treba da budete u mogućnosti da dosegnete u startu, čim se upustite u priču o smanjenju otpada. Premjestite fokus sa isključivosti na postupnost. Čuvena je izjava zero-waste blogerke o kuhinji bez otpada, En Mari Bono, da nam nije potrebno nekoliko ljudi, koji vode savršene zero-waste živote, već milioni ljudi, koji će to činiti nesavršeno.

Pri tom, takva vrsta fokusa na cilj apsolutno je neproduktivna, jer crno-bijela slika može vas...

... učiniti nesposobnim za uviđanje sveg napretka koji ste postigli otkako ste počeli da mijenjate svoju svakodnevnicu, samo zato što „još uvijek nije dosegnuta nula otpada”;

... učiniti isključivim prema drugima i malim koracima koje oni preduzimaju, u skladu s budžetom, predznanjem i prilikama;

...staviti u potencijalno opasne situacije - tipa, ukoliko imate određeni zdravstveni problem koji traži terapiju, prepisan vam je lijek, a vi ste sada u apoteci, razmišljate se da li to da kupite taj lijek jer je zapakovan u plastičnu kutiju.

Život se ne dešava u crno-bijelom svijetu, nego sivoj zoni. Svi smo u njoj, samo nam nijansa sive varira iz dana u dan. Zato se ovdje opet vraćamo na priču o saosjećanju - prema sebi i drugima.

4. Ne banalizujte da biste bili privlačniji sagovorniku

Jedan ceger neće spasiti svijet. Štaviše, ukoliko ga vaš sagovornik uporno zaboravlja kod kuće, pa stalno kupuje nove jer i ceger tretira kao jednokratnu opciju, to predstavlja problematičnu naviku. Jedan ceger može biti nečija ulaznica u priču o zaštiti životne sredine, prvo kroz ideju izbjegavanja kesa, potom stepenicu više, ideju smanjenja otpada, pa opet, stepenicu više: ideju bavljenja načinom proizvodnje tog cegera (materijalima, pravima radnica u tekstilnoj industriji, transportom do vaše obližnje prodavnice). Nošenje cegera je dobra uvertira, koja se može nadograđivati brigom o različitim aspektima pojedinačnog i kolektivnog vršenja uticaja (npr. na nosioce vlasti i biznise, da promijene svoje prakse u održivije). Opasnost se javlja kada se priča o cegerima banalizuje, pa se tako zaštita životne sredine svede prosto na promjenu palete proizvoda koje kupujemo. Od obične sijalice prelazimo na štedne, od kesa na cegere, od plastičnih slamčica na metalne.

📷 Laura Mittula

To upućuje na krupniji problem, koji je zapravo jedna od žila kucavica zagađenja koje kao kolektiv priređujemo planeti - mi smo potrošačko društvo. Svako od nas ima bezbroj uloga - ja sam sestra, ćerka, koleginica, prijateljica - a među njima je i ona da sam potrošač. Ona mi možda nije važna, ali je zato ispoljavam svaki put kada nešto kupim. Kada banalizujemo, ispada da mijenjamo jednu vrstu konzumerizma drugom, nešto zelenijom. A nije problem samo boja te prakse - problem je ona sama. Konzumerizam je po definiciji „ideja da je povećanje potrošnje dobara i usluga kupljenih na tržištu uvijek poželjan cilj, i da dobrobit i sreća čovjeka zavise od sticanja (...) materijalnih stvari”. Ne postoji ekološki odgovoran konzumerizam, postoji ekološki odgovorna potrošnja. U eri influensera, zero-waste život izgleda kao luksuzan svijet pun staklenih flašica, metalnih slamčica i cegera sa pokojom motivacionom porukom. Sjajno je ako je tako, ali je sjajno i ako je pun rasparenih lonaca s buvljaka, opranih kesa, koje čekaju da budu još koji put upotrijebljene, i sačuvanih tegli, sa kojih nisu skinute naljepnice „domaći ajvar” i „kornišoni”. Treba češće da dijelimo neke možda ne toliko privlačne trenutke, anegdote o situacijama koje ja volim da zovem „eko promašaji”, priče koje počinju sa „vidi šta sve nisam kupila ovog mjeseca!”, izvještaje o svemu što je već bilo u vašem domu, a što je dobilo neku novu namjenu.

Osnovna polazna tačka svake ekološke priče, bilo da govorimo o navikama u domaćinstvu, na poslu, ili ulicama, dok branimo ono divljine što nam je ostalo od škodljivih projekata, je: počnite tu gdje ste, s onim što imate. U to spadaju i odolijevanje nagonu da se „opremate” bespotrebnim fotogeničnim proizvodima i iniciranje diskusija o pričama iza proizvoda - radničkim pravima, odgovornoj potrošnji resursa, inkluzivnosti u procesu osmišljanja ekološki održivih rješenja. Ceger, slamka, kompost - oni su uvertira, i treba ih predstaviti kao takve. Uz tako posložene pojmove, sagovorniku se otvara bezbroj mogućnosti da svoje djelanje po pitanju zaštite životne sredine razvija u smjeru u kojem on poželi, svjestan toga da ga kupovina neće spasiti - kreativnost u osmišljanju rješenja i saradnja sa drugima na njihovom sprovođenju hoće.

Tek onda dobijamo raznovrsnu zero-waste zajednicu, bogatu preduzimljivim ljudima koji mijenjaju svoje navike u domaćinstvu, ali i prepoznaju praznine na tržištu, otvaraju biznise i nevladine organizacije kojima nastoje da ih popune, prate političke procese koji tretiraju ekološka pitanja i oglašavaju se - i pojedinačno i timski - kako bi osigurali da oni idu u pravom smjeru.
🌿
autorka teksta: Anđela Đurašković